Tko mrzi židovstvo, mrzi istodobno i Boga i njegov plan spasenja u kojem ih je izabrao, i Crkvu koja se za taj plan spasenja zauzima. Antisemitizam nema nikakva opravdanja i zaslužuje apsolutnu osudu.
Sv. Ivan Pavao II.
U proteklom tjednu u našoj smo školi obilježili Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta koji se tradicionalno obilježava 27. siječnja, na dan oslobađanja koncentracijskog logora Auschwitz u današnjoj Poljskoj.
Pored predavanja na satovima Povijesti, učenici predmetne nastave obilježili su Međunarodni Dan sjećanja na žrtve Holokausta svojim literarnim i likovnim uradcima te izborom fotografija koje su objedinili u dojmljivu izložbu u holu škole.
Ratni zločini neodvojivi su dio rata od prvih zabilježenih sukoba u povijesti, no ono što izdvaja Holokaust je njegov organizirani, sustavni i industrijski karakter, lišen ljudskosti u metodama koje su u genocidnom progonu židovskog naroda provodile nacistička Njemačka i njeni saveznici u godinama netom prije i tijekom Drugog svjetskog rata.
Antisemitizam nije pojava suvremenog doba već svoje korijene vuče još od starog vijeka, no u nacističkoj ideologiji poprimio je zakonske norme i obilježja državnog djelovanja temeljena na mitovima o židovskom narodu kao krivcu za sve povijesne, gospodarske i društvene nedaće Njemačke.
Zločin Holokausta svjedoči kako usprkos svim civilizacijskim tekovinama čovjek još uvijek može počiniti barbarstvo nezamislivog opsega, te sve nas danas obvezuje kako u duhu kršćanskog promišljanja i opće ljudskosti moramo isti zločin ne samo osuditi, već i stalno podsjećati na činjenicu kako nešto što se jednom dogodilo može se ponoviti, neovisno o protagonistima, krivcima i žrtvama…
Sjećanje na Holokaust nije samo „etički i moralni imperativ“, već i moralna obveza svih nas u vremenu u kojem čovjek iznova dokazuje kako nije nadišao promišljanja i sustave vrijednosti koja su ga obilježavala u prošlosti.
Još je Seneka pisao kako smo svi „djeca istog Boga“, a potvrdu toga moramo naći u međusobnom uvažavanju, suradnji i poštovanju, kako bi zajedno gradili bolji svijet za nas i našu djecu. Uvijek i iznova moramo cijeniti i poštovati apsolutnu vrijednost ljudskog života, mira i suživota među narodima, neovisno o našim općim, religijskim i svjetonazorskim razlikama.
Svetost ljudskog života nije samo religijska vrednota; ona je univerzalni moralni i humanistički nazor što je i mali hrvatski je narod potvrdio brojem od zasad 130 priznatih Pravednika među narodima. Mnogi zasluženo priznanje nisu dobili, pri čemu je kritičan bio i političko – povijesni stav nove komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Pojedinci, obitelji pa i čitave lokalne zajednice iz svih slojeva društva te Crkve riskirali su, a mnogi i žrtvovali svoje živote kako bi spasili tuđi – jer „tko spasi jedan ljudski život, spasio je čitav svijet“.
Andrija Guina
