U našoj smo školi danas obilježili „Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje“. Sudjelovali su svi, od učitelja predmetne nastave do uvijek vrijednih i iznova kreativnih učiteljica razredne nastave te učenika čiji literarni i likovni uradci još uvijek pristižu; svatko je htio dati svoj mali dio. Od ranog jutra pred školskom kapelicom redali su se lampioni čiji je plamen tinjao usprkos kiši i vjetru što su nad nama spuštali plašt tuge usred još jedne obljetnice stradanja Vukovara i Škabrnje te kolektivne patnje koju je u svojim najranijim danima neovisnosti prošla naša mlada domovina. Razred za razredom kao plamen za plamenom ujedinjeni u ljubavi, zahvalnosti i molitvi. Posebno su motivirani bili motivirani učenici osmih razreda koji su se netom vratili iz Vukovara sa svoje terenske nastave, no kroz tematske okvire svojih kurikuluma sa teškim danima jeseni i zime davne 1991. godine prisjetili su se i oni mlađi.
U holu škole postavljena je učenička izložba dok je u kongresnoj dvorani škole održano i predavanje na aktuelnu temu. Uvijek je teško naći pravu riječ, jer su riječi kao i ljudi – treba znati odabrati one prave, dostojne trenutka i jednog vremena o kojemu sve više utiho šapćemo…Ne iz srama ili zaborava, već boli i svih emocija koje se prigušene bude i podsjećaju na onu bol koju riječi ne mogu lako predočiti. Šapćemo imena gradova mučenika, svih gradova i ljudi koji nisu htjeli biti heroji ni žrtve; na to su ih prisilili oni koji u svojim djelima nisu poznavali Boga…
Svatko od nas u nekom trenutku uđe u kolonu sjećanja…Dok se mi sjećamo i nas će se sjećati, jer sjećanje je život vječni, kao i zahvalnost koju osjećamo. U istoj zahvalnosti potvrđujemo svoju vjeru, svoju odanost domovini, obiteljima, kolegama i prijateljima ujedinjeni u ljubavi, zaduženi prošlošću nalazimo novu nadu i snagu za budućnost.
Andrija Guina, učitelj Povijesti